Pola stoljeća Instituta za filozofiju

 U povodu obilježavanja pola stoljeća djelovanja Instituta za filozofiju u Zagrebu objavljena je monografija Institut za filozofiju 1967–2017, koja uz tekstove Damira Barbarića, Erne Banić-Pajnić i Mihaele Girardi-Karšulin te Filipa Grgića sadržava i pet kraćih poglavlja koja se tiču povijesti i općih podataka o Institutu za filozofiju.

Kako i priliči ovakvu obljetničkom izdanju, monografija započinje poviješću i opisom misije Instituta za filozofiju, koji je 27. lipnja 1967. osnovao savjet Sveučilišta u Zagrebu. Sve do 1. studenoga 1977. Institut za filozofiju djelovao je kao samostalni institut unutar Sveučilišta. Naime, te godine Institut se pridružuje Centru za povijesne znanosti te se od tada zove Odjel za povijest filozofije Centra za povijesne znanosti. Odluka o reorganizaciji donesena je 1991. i prema njoj Odjel za povijest filozofije postaje samostalan te nastavlja djelovati kao Institut za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1993. Institut za filozofiju postaje javni znanstveni institut i više nije sastavnica Sveučilišta.

Prema statutu „Institut sustavno istražuje povijest filozofije, osobito povijest hrvatske filozofije, i filozofske probleme. Sustavno i stalno prikuplja filozofska djela, osobito hrvatska filozofska djela, te organizira njihovo proučavanje, obradu, prevođenje i objavljivanje.“ U skladu s navedenim Institut je sudjelovao u publiciranju dvojezičnih izdanja djela Ruđera Boškovića (Teorija prirodne filozofije, 1974), Frane Petrića (Nova sveopća filozofija, 1979, Peripatetičke rasprave, 2009, 2012, 2013), Pavla Skalića (Epistemon, 2004) i Federika Grisogona (Astronomsko zrcalo, 2007). Znanstvenici Instituta za filozofiju na temelju provedenih istraživanja objavljuju monografije i članke o hrvatskim filozofima, nastojeći u njima naglasiti doprinos hrvatskih filozofa europskoj kulturi i filozofiji. Valja spomenuti i hvalevrijedan projekt digitalizacije tekstova iz povijesti hrvatske filozofije, sada dostupnih na mrežnoj stranici Instituta. U Institutu se također istražuje antička filozofija, filozofija renesanse, filozofija 19. i 20. stoljeća. Ujedno se obrađuju temeljni filozofski problemi u metafizici, logici, estetici, političkoj filozofiji, filozofiji uma i filozofiji znanosti. Institut, putem predavanja, okruglih stolova i simpozija, nastoji i javno djelovati te upoznati širu javnost s važnom i neizostavnom ulogom filozofije i filozofa u suvremenom društvu.

Cjelovito obrazovanje i kontinuitet kulture

Damir Barbarić u tekstu Poučavanje, istraživanje, mišljenje prikazuje povijest Instituta za filozofiju. Poučavanje kao prvi aspekt otvara pitanje što je to obrazovanje. U tekstu se obrazovanju ne pristupa na općeprihvaćen način prema kojem je glavni cilj obrazovanja stjecanje umijeća i vještina, tj. „osposobljavanja za tržište rada”. Barbarić dovodi u pitanje opravdanost takva razumijevanja obrazovanja, suprotstavljajući mu shvaćanje prema kojem je obrazovanje „izgradnja čovjeka kao cjelovite, što slobodnije i što neovisnije osobe“. Obrazovanje je istodobno učenje i odgajanje, proces usvajanja nasljeđa, nastavljanja kontinuiteta kulture, ali i postupak u kojem se otvara prostor slobode kao strasti za stvaralačkom preinakom usvojenog nasljeđa. To pogotovo vrijedi za filozofsko obrazovanje. Izgradnja identiteta obrazovanjem, prenošenje kulture i ostvarenje kontinuiteta osigurava pojedincima stanovitu životnu sigurnost i životnu orijentaciju. Kontinuitet, kao bitnu značajku kulture, Barbarić promatra ne kao puko trajanje, već dijalektički, kao proces mijene, neprekidnih prevrata života.

Kad je riječ o istraživanju hrvatske filozofije, Barbarić ukazuje na stanovit diskontinuitet, razdvojenost između dvaju razdoblja: prvog koje je bilo „nadahnuto i vođeno duhom građanskog prosvjetiteljstva, u njegovoj zreloj, školsko-akademskoj verziji” te drugog, koje je bilo obilježeno „pretežnom vladavinom revolucionarne marksističke filozofije (…) paušalno pokrivene imenom ‘filozofija prakse’“.

Barbarić se u zadnjem dijelu teksta osvrće na filozofsko istraživanje i filozofsko mišljenje u suvremenom društvu, ali jednako tako i na ne baš idilično stanje u kojem se nalazi filozofija u Hrvatskoj, rascjepkana podilaženjem trendovima, ali i osobnim interesima. U zaključku teksta Barbarić postavlja pitanje: „Gdje je u tom mnogolikom sustajanju i osipanju duha prave filozofije još moguće mjesto njezina očuvanja i neugrožena djelovanja?” To je mjesto upravo Institut za filozofiju, koji je „barem prema svojoj ideji, još uvijek mjesto duhovnog i intelektualnog istraživanja kao slobodnog i neovisnog traganja za istinom“.

Hrvatska filozofska baština

U tekstu Istraživanje hrvatske filozofije u Institutu za filozofiju: osvrt unatrag i pogled u buduće Erna Banić-Pajnić i Mihaela Girardi-Karšulin donose povijest istraživanja hrvatske filozofske baštine na Institutu od samih njezinih početaka, dakle od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Vladimir Filipović inicirao bavljenje tom tematikom. Svakako treba naglasiti kako su se proučavanjem hrvatske filozofije bavili i prvi profesor na obnovljenom zagrebačkom Sveučilištu Franjo Marković, koji je ujedno autor prvoga programa istraživanja hrvatske filozofije pod naslovom Filosofijske sruke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII. te filozof, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i od 1932. do 1933. rektor Sveučilišta u Zagrebu Albert Bazala.

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća Kruno Krstić izrađuje program naslovljen Hrvatska filozofska baština do pojave marksizma, ali on nikad nije postao službeni program rada Instituta za filozofiju. Godine 1975. Vladimir Filipović pokreće časopis Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, koji i danas izlazi. Od 1990. do 1999. izlazi časopis Studia historiae philosophiae Croaticae, u kojem su objavljeni tekstovi na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku. U časopisu Godišnjak za povijest filozofije, koji počinje izlaziti 1983. (izašlo je osam brojeva) objavljivali su se članci koji se nisu bavili hrvatskom filozofijom. Godine 2016. objavljena je u tri sveska Hrvatska filozofija od 12. do 19. stoljeća: izbor iz djelā na latinskome, na kojoj je rad bio započet već sedamdesetih godina 20. stoljeća, a začetnici te ideje bili su Vladimir Filipović i Veljko Gortan. Od 1991. na Institutu se hrvatska filozofija istraživala i u okviru projekata financiranih od Ministarstva znanosti, a od 2014. od Hrvatske zaklade za znanost. Erna Banić-Pajnić tekst zaključuje uvjerenjem kako „sve navedeno ukazuje na to da su zadaci koje je u vezi s istraživanjem hrvatske filozofije zacrtao Franjo Marković još uvijek aktualni“.

Mihaela Girardi-Karšulin navodi stajalište Miroslava Krleže o renesansnom humanizmu hrvatskih mislioca prema kojem je hrvatski renesansni humanizam reakcionaran i klerikalan, o čemu Krleža piše u tekstu O našem dramskom repertoaru. Povodom 400 godišnjice Držićeve „Tirene“, objavljenom u Djelu 1948. Od svih hrvatskih renesansnih autora Krleža pozitivno ocjenjuje jedino Marina Držića. Krleža, koji se negativno izrazio i o hrvatskim renesansnim filozofima, osim toga je 1950. iz već otisnuta zbornika o Marku Maruliću dao istrgnuti i ukloniti tekst Vladimira Filipovića Osnovi etičko-filozofske orijentacije Marka Marulića.

Autorica dalje navodi dva često iznošena prigovora ozbiljnu bavljenju djelima hrvatskih filozofa humanista. Prvi se odnosi na činjenicu da su filozofi humanisti hrvatskoga podrijetla djelovali izvan Hrvatske i pisali na drugim jezicima. No danas se taj prigovor smatra irelevantnim te se ne dovodi u pitanje nacionalni identitet filozofa koji su djelovali u drugim zemljama i pisali na drugim jezicima. Drugi prigovor odnosi se na činjenicu kako se smatra da su hrvatski filozofi, prije svega renesansni, tek epigoni koji su slijedili već unaprijed određene putove. No takav stav moguće je dovesti u pitanje. Naime, unatoč naporima koji se čine u Institutu kako bi se preveli i kritički obradili tekstovi renesansnih hrvatskih filozofa, veći dio tekstova i dalje je nepoznat i nepreveden. Autorica zaključuje: „Premda je objavljivanje izvornih tekstova od primarnog značenja, ono samo po sebi još nije dovoljno za potpuno razumijevanje značenja nekoga mislioca. Potrebne su i interpretacije tekstova, a upravo interpretiranje tekstova starih hrvatskih filozofa čini bitan dio istraživanja hrvatske filozofije.“

Budućnost Instituta

U tekstu Institut za filozofiju: izazovi i izgledi za budućnost Filip Grgić navodi tri čimbenika koja bi trebalo uzeti u obzir kad se razmišlja o budućnosti Instituta za filozofiju. To je neposredna društvena i znanstvena sredina Instituta, zatim širi europski okvir te na koncu trenutni položaj filozofije i trendovi u njoj. Ističe kako bi bilo prirodno da se zadnja točka, koja uključuje sadašnje stanje te planiranje i predviđanje na temelju tog stanja, promatra kao najvažnija i početna točka u promišljanju budućnosti Instituta. Trenutačna je situacija takva da se ta točka pokazuje kao najmanje odredbena pri planiranju i promišljanu budućnosti Instituta. Namjesto toga društveni kontekst postaje najvažniji moment, koji određuje budućnost Instituta. Trenutno je Institut za filozofiju, kao i ostalih dvadeset i pet javnih znanstvenih instituta u Republici Hrvatskoj, pod nadležnošću Ministarstva znanosti i obrazovanja. Odvojen je od Sveučilišta i ne sudjeluje u visokoškolskom obrazovanju. Time je Institut zakinut za vrlo važan segment filozofskog djelovanja, onaj interakcije sa studentima, mentorskog rada i sl. Takav status Instituta nije u skladu s praksom u razvijenim zemljama, što komplicira njegovo uključivanje u međunarodnu filozofsku zajednicu. Ipak, mogućnost inkorporiranja Instituta u Sveučilište u Zagrebu trenutno nije poželjna opcija. Naime, u Hrvatskoj postoji sedam sveučilišnih odsjeka za filozofiju, a samo na Sveučilištu u Zagrebu čak tri, pa bi još jedan studij filozofije bilo vrlo teško opravdati.

Pored te ne baš poticajne slike Grgić ukazuje i na trenutno stanje u kojem se nalazi Institut u našem lokalnom kontekstu. Institut se može pohvaliti time da prednjači po broju publikacija po zaposleniku, kao i time da, bez obzira na općenit neracionalan odnos prema predavačkim potencijalima, velik dio zaposlenika Instituta redovito sudjeluje u izvedbi nastave na raznim sveučilištima i sveučilišnim odsjecima, što bi se moglo promatrati kao moment koji ulijeva optimizam u pogledu budućnosti Instituta. Na kraju zaključuje da Institut vidi „kao mjesto na kojem se brani autonomija, specifičnost i vrijednost filozofije, na kojem se njeguju pluralizam i najviši standardi izvrsnosti u skladu s kojima se i hrvatska filozofska tradicija sustavno predstavlja svijetu“.

Premda ova monografija izostavlja neke važne momente djelatnosti Instituta za filozofiju (primjerice istraživanje hrvatskih filozofkinja, koje se sustavno provodi od 2012), ona sažeto i pregledno obuhvaća ključne momente prošlosti, sadašnjosti i očekivane budućnosti jednog od naših najproduktivnijih instituta. Monografija je popraćenima lijepim fotografijama koje je napravio Marin Martinić Jerčić, i sam zaposlenik Instituta za filozofiju.